petak, 10.06.2011.

Povratak

Nakon mjesec dana provedenih kod kuće pomažući roditeljima oko nove pridošlice, opet sam ugledala omiljenje zidine Hogwartsa. Ogromne kule uzdizale su se u blijedo nebo, a oblaci kao da su štitili njezine visoke vrhove. Snijeg je prekrivao dvorac i njegov okoliš u velikim količinama, pa se činilo kao da je zatrpan svom tom bijelom masom.
Čak sam morala zaškiljiti jer je svjetlost ranojutarnjeg Sunca bila prejaka. I još sva ta bjelina i snijeg koji je lagano svjetlucao... Čarobno.
- Znam da je lijepo, Hannah, ali sad bi bilo u redu da mi pomogneš s ovim.- Justinov glas me prenuo iz misli. Okrenula sam se i ugledala ga kako se muči s teškim kovčezima. Izlazio je iz vlaka na silu pokušavajući izvući dva kovčega kroz ta uska vrata, ali jedan kotačić je očito zapeo za nešto unutra. Ali ja sam bila previše očarana prizorom.
- Ali kada je tako lijepo.- odvratila sam opet se zagledavši u dvorac i zanemarivši njegov zov u pomoć.
- To kažeš svaki put.- odgovorio je. Mogla sam ga zamisliti kako okreće očima.
- Daj, Justin, požuri s tim!- zakreštala je Norrah negdje iz vlaka.
- A da mi pomogneš?- Justin je već bio na rubu živaca. Norrah je očito nešto odvratila što nisam uspjela čuti, jer je Justin promrmljao nešto tipa eh, te ženske.. A onda se začuo tup udarac i Justinov urlik. Okrenula sam se točno na vrijeme da vidim kako Justin gubi ravnotežu i pada u snijeg koliko je dug i širok. A onda je još jednom urliknuo jer je jedna strana kovčega pala na njegovu nogu. Nasmijala sam se.
Justin me ošinuo pogledom i to me još više nasmijalo. Norrah je izašla iz vlaka i ponosno pogledala svoje djelo. A onda je još dodala:
- Eto, pomogla sam ti.-
Razvukavši usne u zločesti osmijeh, popravila je svoju pelerinu i značku doma Slytherina kao da želi naglasiti zbog čega je to napravila.
Još uvijek se smješkajući, podigla sam kovčeg s Justinove noge, a zatim mu pomogla da ustane. Bio mi je smiješan kad se ljutio jer mu to uopće nije stajalo. Namršten je otresao snijeg s pelerine koja je već na nekim mjestima bila mokra.
Iz vlaka je izašao i četvrti član naše posade. Zapravo, prije bi bilo da je iskočio iz njega preskočivši dvije stepenice. K.C. je duboko udahnuo svježi zrak, restegnuo se prošavši rukom kroz plavu kosu i rekao:
- Napokon.-
Zatim je iz džepa hlača izvadio kutiju cigareta, izvadio jednu i zapalio. Mogla sam samo okrenuti očima. Uzevši svatko svoj kovčeg, krenuli smo putem bijelog dvorca.

Hogwarts je bio isti kao i uvijek. Tišinu u širokom hladnom hodniku narušavali su naši koraci i kotači teških kovčega. Nitko od nas nije bio raspoložen za razgovor. Bilo je prerano. Stigavši do ogromnih vrata Velike dvorane, rastali smo se. Norrah i K.C. su krenuli prema svojoj društvenoj, Justin prema svojoj i ja prema svojoj. Justin je pričekao dok Norrah i K.C. nisu nestali iza ugla. Zatim se kratko nasmiješio, promrmljao vidimo se , poljubio me i otišao.
Ostala sam stajati ispred vratiju Velike dvorane. Osjećala sam se... Depresivno. Uzdahnula sam i polako krenula prema Društvenoj prostoriji Gryffindora. Uspela sam se stepenicama istovremeno koristeći čaroliju letenja da ne moram vući taj teški kovčeg. Bilo mi je čudno opet držati štapić u ruci i upravljati njime. Zaustavila sam se ispred portreta Debele dame, još uvijek držeći kovčeg u zraku. Izgovorila sam lozinku koju mi je Dubledore poslao zajedno s pismom. Svi smo ga dobili dan prije kretanja za Hogwrts.
No, Debela dama je spavala, a njezino glasno hrkanje širilo se cijelim hodnikom.
- Hej!- viknula sam i mahnula slobodnom rukom ispred nezina lica. Da smo u bezjačkom svijetu i da mašem portretu neke gospođe, odmah bi me strpali u ludnicu.
- Halo! Buđenje! Prefektica želi ući u društvenu...-
Ali koliko god se trudila, ona je i dalje čvrsto spavala. Suzila sam oči. Jednim trzajem štapića okončala sam čaroliju i kovčeg je uz glasan tresak pao na drveni pod. Debela dama se naglo uspravila raširivši oči.
- Tko... Što... je to? Gdje? 'Ko me budi?- brbljala je bez prestanka.
Glasno sam i polako izgovorila lozinku. Tek me onda primijetila. Sumnjičavo me pogledala od glave do pete.
- Hoćete li me pustiti ili da odem ravnatelju?- više stvarno nisam imala strpljenja. Bila sam umorna i htjela sam vidjeti svoje prijatelje.
Debela dama je ponosno podigla glavu. - Budi me iz lijepa sna, a onda još i prijeti...-
Dok je govorila, njezin portret se pomaknuo prema unutra i otkrio ulaz u Društvenu. Sarkastično sam zahvalila i provukla se kroz okvir slike pritom se malo sagnuvši.
Portret se za mnom zatvorio, a ja sam se našla u toploj okrugloj prostoriji. Bilo je lijepo opet vidjeti zlatne i žarko crvene boje oko sebe. Crveni namještaj, kamin ukrašen zlatnim resama, tepih (ne moram spominjati kojih boja), zidovi... Nasmiješila sam se.
Ostavivši kovčeg pored kauča, pohitala sam prema ženskim spavaonicama preskakajući dvije po dvije. Zaustavila sam se ispred vrata spavanice koju sam dijelila sa Sarah i još nekim curama. Naglo sam ih otvorila očekujući da će sve spavati, pa da ih mogu probuditi.
Ali Sarah je bila budna i upravo je navlačila majicu preko glave i kad sam nenadano i naglo otvorila vrata, počela je vrištati. Bila je užasno osjetljiva kada ju je netko gledao kako se presvlači.
- Hej! To sam ja!- rekla sam ne mogavši skinuti osmijeh s lica. Sarah s umirila i pogledala me kroz ovratnik majice. Oči su joj se razrogačile, a onda je opet zavrištala, bacila majicu sa strane i snažno me zagrlila. Da sad netko prođe i vidi kako me grli čudakinja u grudnjaku i školskoj suknji, tko zna što bi pomislio.
- Ajme, nisam znala da si ti... Tako si me prestrašila. Zašto mi nisi javila?- upitala me Sarah dok su joj velike smeđe oči blistale od radosti.
Htjela sam odgovoriti, ali nečiji glas me prekinuo:
- Halo, vas dvije! Netko ovdje želi spavati, pola šest je tek.- rekla je Stella glasno šapčući. Ona je dijelila s nama spavaonicu, ali nismo baš bile bliske. Imala je ona svoje društvo. Pomagale smo si međusobno oko zadaća, ali ništa više. Zato vjerojatno nije ni primijetila da me nije bilo mjesec dana.
- Oprosti, Stella.- odvratila sam, a onda se obratila Sari: - Hajdemo mi dolje.-
Kimnula je i brzo obukla majicu, a zatim smo sišle u Društvenu. Još uvijek je bila prazna i to nam je odgovaralo. Sjele smo na kauč odmah pored kamina.
- Nisam ti stigla poslati pismo da dolazim. Ali ispalo je još bolje.- rekla sam i nasmijala se. Sarah me zafrkantski lupila u rame ne mogavši sakriti osmijeh.
- Daj, pričaj mi što se sve događalo. Nadam se da će ti dva sata biti dovoljna, u osam nam počinje nastava.-
- Heh, mi ne moramo danas ići na satove. Dumbledore nam je rekao da ovaj dan iskoristimo za nadoknađivanje gradiva. Uostalom, moram danas poslijepodne doći u njegov kabinet.-
Iskreno sam se nadala da će mi reći nešto korisno, osim onoga što već znam. A onda sam ispričala Sarah sve što se izdogađalo u posljednjih mjesec dana. Pretpostavljam da i vi želite znati nešto od toga.

Premda je moj dragi tata prekinuo odličnu zabavu za Noć vještica, mi smo se super proveli. Uspjeli smo pospremiti kuću do dolaska mame i malog Jamesa. I sve je bilo dobro dok stari nije upitao za Tonks. Mi smo potpuno zaboravili za nju. Tada je još uvijek bila zaključana na katu u sobi. Ispalo je da je čitavo vrijeme spavala sanjajući da je negdje u dalekoj prošlosti. Njoj se to toliko svidjelo da nije ni tražila objašnjenje, ali smo zato opet dobili lekciju.
Kada bi nas uhvatila dosada, Norrah i ja smo odlazile u onu napuštenu kuću koju smo otkrile Sarah i ja. Tamo nam nikada nije bilo dosadno. Imala je neku posebnu privlačnost koja nas je mamila. A onda su nas Justin i K.C. jednom pratili tamo jer ih je zanimalo gdje mi to neprestano idemo. I njih je kuća opčinila i nekako je postala naše ''skrovište''.
Stanje u čarobnjačkom svijetu se pogoršavalo. Članovi Reda su stalno imali nekog posla, a moji su nas roditelji nastavili držati u neznanju. Znali smo da se nešto događa, ali svi su nam odbijali reći.
Zatim sam joj ispričala kako sam se jednom poslužila bezjačkim uređajem- telefonom, da nazovem informacije. Nisam htjela izigravati Sherlocka, ali zanimalo me čija je to bila kuća. Gospođa koja mi se javila me dva puta zamolila da joj ponovim adresu, a onda je rekla da tamo ne postoji nikakva kuća, samo zemljište koje nema povoljne uvjete za prodaju. Prvo sam mislila da sam pogriješila adresu, a onda sam shvatila da to mora imati nekakve veze s magijom.

Nakon što je Sarah otišla na predavanja, meni je ostalo vremena da proučim što su radili dok me nije bilo i da naučim najvažnije formule. Bez problema sam naučila teoriju, ali formule, izgovaranje i mahanje štapićem mi uopće nije išlo. Toliko sam se isfrustrirala, da sam morala izaći van na zrak.
Za vrijeme ručka, otišla sam Dumledoreu jer više nisam mogla izdržati. Čekala sam ga u kabinetu deset, petnaest minuta kao i obično, šetala gore-dolje i promatrala stvari koje su se micale i razgovarale međusobno. Proučavala sam portrete bivših ravnatelja Hogwartsa kada se napokon pojavio izašavši iz susjedne prostorije. Bila sam uvjerena da prije toga nije bio tamo.
- Dobar dan, gospođice Howell.- pozdravio me vedro. - Sjednite.-
Pristojno sam ga pozdravila i sjela u najudobniju fotelju u čitavom Hogwartsu. Šutila sam čekajući da on progovori prvi. Mislim, ja sam bila pozvana, on bi mi trebao reći zašto. Ali on je mirno sjedio u naslonjaču meni nasuprot, svojim malim plavim očima gledajući u neku točku na stolu. Nije treptao. Nije češkao bradu ili nešto slično. Samo je sjedio.
Zanimalo me koliko dugo će tako sjediti, pa ni nakon pet minuta nisam ništa rekla. Poslije sam već izgubila pojam o vremenu.
Ne znam koliko je ta tišina trajala, a onda je Dumbledore konačno progovorio: - Bio je jedan učenik... Prije možda pet godina. Također je bio šesta godina. Došao je u moj kabinet, iz nebitnih razloga, i rekao sam mu da pričeka nekoliko trenutaka. Čekao je tri minute, a onda je jednostavno... Kako vi ono kažete? Puknuo, da. Zanimljivo je kako učenici drugačije reagiraju.-
Nasmiješio se sam sebi prisjećajući se tog događaja. Ja sam se suzdržavala da ne podignem obrvu. Trebala sam se već naviknuti da nikad ništa ne poručuje izravno. Umjesto da ti kaže kako danas imaš lijepu frizuru, na primjer, on bi počeo sa pričom kako je prije puno godina postojala djevojka s lijepom frizurom koja ga je oduševila ili nešto slično.
Zato sam znala što mi time želi poručiti.
- Ali nisam vas pozvao da uživamo u tišini, zar ne?- opet se blesavo nasmiješio. Uzvratila sam smiješak. I sama sam se osjećala blesavo.
- Koliko se sjećam, obećao sam vam da ću malo istražiti napuštenu kuću na koju ste vi i gospođica Bennett naišli.-
Polako sam se uspravila u fotelji. Nisam trebala postaviti dodatno pitanje; Dumbledore je sam nastavio:
- Ne znam koliko znate o situaciji u kojoj se nalazimo, ali sigurno ste svjesni da postaje sve opasnije. Zato Vas molim da ubuduće budete što oprezniji u bezjačkom svijetu. Neću duljiti i neću Vam ništa skrivati. Ono što sam otkrio, šokiralo je i mene i članove Reda Feniksa.-
Malo je zastao kako bi mi sve riječi sjele ili jednostavno zato da bude dramatičnije. Ali to nije bilo potrebno. Sljedeće riječi koje je ravnatelj izgovorio, ostale su mi urezane u pamćenje:
- Napuštena kuća je... trenutno sjedište Smrtonoša.-

***

Dragi moji... Napokon prvi post. Nećemo filozofirati, samo da kažem ono najbitnije.
Tko želi čitati priču od početka kliknite ovdje.
Neke likove sam izbacila, ostavila sam one najvažnije, ali sve je drugo isto. Ako će mi trebati likova, javit ću vam. Nisam htjela opet raditi neki uvod, jer sam ga već napravila na starom blogu i već je bilo vrijeme da se nešto počne događati. Pa evo. Trudit ću se svaki mjesec objavit po jedan post, ali ništa ne obećajem.
To je sve. Uživajte =)

Vaša,
Hannah

P.S. mala izmjena: naslovi posteva od sada pa nadalje na hrvatskom...


14:55 | Komentari (9) | Print | ^ |

subota, 07.05.2011.

Here I go again.

Odlučila sam završiti Hanninu priču, na nagovor Rainey <3
Nedostajala mi je

Oni koji su me čitali ranije, znat će o ćemu se radi.
Oni koji nisu, shvatit će da radnju nije toliko teško pohvatati.

Vaša,
Hannah


11:53 | Komentari (19) | Print | ^ |

<< Arhiva >>